Da li ste se ikada zapitali kako su se nekada imenovale žene u različitim zanimanjima? Danas nam zvuče sasvim prirodno oblici kao što su profesorka, doktorka ili direktorka, ali u prošlosti to nije bilo tako uobičajeno. Stari rečnici otkrivaju zanimljivu priču o tome kako je jezik pratio društvene promene.
U Vukovom Rječniku iz 1818. godine oblici ženskog roda najčešće ne označavaju ženu koja obavlja zanimanje, već suprugu ili žensku osobu povezanu sa nosiocem zvanja. Na primer:
majstor – majstorica
moler – molerovica
ban – banica
beg – begovica
boljar – boljarka
Ovde ženski oblik ne označava profesiju, već odnos prema muškarcu koji ima to zvanje.
Za mnoge profesije u rečniku uopšte nema ženskog oblika: apatekar, govedar, dunđer, zlatar, kozar, kožušar, kujundžija, mesar, mlinar, pekar, pisar, poštar, ribar, staklar, ciglar, čamdžija i druga.
Postoji i mali broj reči koje imaju samo oblik ženskog roda, jer su označavale poslove koji su se tradicionalno povezivali sa ženama, kao što su vezilja i dadilja.
U nekim primerima postoje i muški i ženski oblici za istu ulogu:
ajduk – ajdučica
vrač / vračar – vračara
gatar – gatara
igrač – igračica
čobanin – čobanica
Ovi primeri pokazuju da su feminativi u prošlosti bili retki i tek u naznakama. To je bilo povezano sa društvenim okolnostima, jer su žene mnogo ređe učestvovale u javnom i profesionalnom životu. Danas, kada su žene prisutne u gotovo svim zanimanjima, jezik se postepeno prilagođava novoj stvarnosti – pa se i oblici za ženske nosioce profesija sve češće koriste.
Tekst napisao:
Prof. dr Saša Čorboloković,
Profesor na studijskom programu Anglistika na Univerzitetu Singidunum
