Moj dilbere, ti ne pišeš pisma
i knjiga ti baš ništa ne znači
zato diko, dođoh da ti kažem,
da ću sebi drugog diku naći
U pravu ste. Ovo nije sevdalinka već šaljivi stihovi koji mi padaju na pamet dok posmatram današnju omladinu kako sate provodi na pametnim telefonima dok nam biblioteke zjape prazne. Čitaju li mladi danas? Da li ih privlače vršnjaci koji vole knjige ili je čitanje prevaziđeno?
Iako su ovi stihovi plod moje lude mašte, u njima ima neke istine. Vidite, studije potvrđuju da način na koji koristimo jezik utiče na to kako nas drugi doživljavaju. Istraživanje objavljeno u časopisu Scientific Reports pokazalo je da žene u romantičnom kontekstu preferiraju muškarce koji koriste metaforičan i kreativno oblikovan jezik prilikom davanja komplimenata, u odnosu na one koji se izražavaju doslovno i jednostavno (Gao et al., 2017). A kako do lijepog izražavanja? Pa čitanjem, naravno.
Udvaranje nekad i sad
Nekada su se mladi udvarali jedni drugima pisanom riječju. Pisala su se duga pisma elegantnim, krivudavim rukopisom na finim, mirisnim papirima, a ljubavne poruke pažljivo su se čuvale i krile. Jezik se njegovao. Riječi su se birale i imale su težinu. Svaka rečenica bila je pažljivo odmjerena prije nego što bi bila stavljena na papir. Greške su se precrtavale, a mrlje od tinte ostajale na papiru kao nijemi svjedoci tog sporog ali emotivnog procesa. Upravo ta sporost učila nas je strpljenju. Pisanje rukom nije dopuštalo brzopletost i nepromišljenost.
Danas rijetko ko pokušava nekoga osvojiti riječima na papiru. Ljubavne poruke putuju elektronskim putem, a komunikacija je postala brza i površna. Emocije koje su nekada bile ispisane stihovima sada se svode na emotikone, a tajne poruke mladi više i ne kriju jer akronime poput LOL, OMG, IMO, ILY i druge, većina roditelja ionako ne razumije.
Nije da je tehnologija loša stvar. Naprotiv. Problem nastaje onda kada digitalni način komunikacije postane jedini vid komunikacije. Tada jezik postaje kratak i površan i stiče se osjećaj da kreativna i pažljivo osmišljena riječ više nikome nije potrebna. A to nije tačno.
I nije ovo samo nostalgično gunđanje jedne nastavnice koja voli papir i miris knjige već briga što kroz brzu i plitku razmjenu znakova gubimo sposobnost da jezikom prenosimo osjećanja. Jezik pamti i prenosi poruku, emociju i dodir. Sevdalinka to zna. Poezija to zna. Ljubavno pismo napisano rukom to zna. Emoji, nažalost, ne zna. Zato me brine što gubimo prisnost koju smo nekada mogli prenijeti pisanom riječju.
Šta možemo uraditi?
Možemo i trebamo više čitati i pisati. To nije samo razonoda, već najvažnija vježba jezika. Kroz knjige upoznajemo likove slične sebi, učimo o životu i obogaćujemo rječnik. Saznajemo kako su drugi - pjesnici, pisci, ljubavnici - oblikovali misao i emociju u riječ. Upijajući njihove obrasce, stičemo vještinu da i sami govorimo i pišemo ljepše i slikovitije. Čitanje je priprema za pisanje: što više čitamo druge, lakše pronalazimo pravu riječ za ono što nosimo u sebi.
Zato, ne dopusti da tvoj rukopis utihne u digitalnoj buci. Uzmi olovku, osjeti papir pod prstima, naoružaj se strpljenjem i dopusti mislima da poteku. Jer, kada pišemo rukom, mi ne ostavljamo samo trag na papiru već i dio sebe. A bez tog prisnog dodira s jezikom, moj dilbere, nema ni sevdaha, ni poezije, ni ljubavne riječi.
Tekst napisala:
Vedrana Vodopivec, nastavnik jezika na Univerzitetu Singidunum
