Imam jednu priču za koju se smijem kladiti da su je moji studenti već prepričali na svim mogućim WhatsApp grupama i kafama poslije predavanja. Priča je smiješna, pomalo poučna, ali takve su moje dogodovštine uglavnom – nepredvidive i obojene humorom.
Tako je i juče, na času anglistike, jedan potpuno nenamjeran pun (igra riječi) izazvao pravu lavinu smijeha.
Razgovarali smo o vječitoj dilemi: knjige naspram njihovih ekranskih adaptacija. Razmjenjivali smo utiske o tome koje nas je književno djelo potpuno oborilo s nogu, a koja nas je ekranizacija razočarala – i obrnuto. Za neizlječive romantičare poput mene, Gordost i predrasude Džejn Ostin (Jane Austen’s Pride and Prejudice) je obavezno štivo. Uživala sam u svakom redu, a onda su stigli filmovi. Onaj drugi, sa Kirom Najtli i Metjuom Mekfadjenom (Keira Knightley, Matthew Macfadyen), potpuno me je oduševio. Likovi Elizabet Benet i gospodina Darsija oživjeli su na ekranu sa onom istom energijom dvoje veoma različitih ljudi čije se suprotnosti nevjerovatno privlače.
Zatim smo prešli na epsku istorijsku priču Margaret Mičel, Prohujalo s vihorom (Gone with the Wind). Vrijedi pročitati tu dramatičnu sudbinu Skarlet O’Hare, njenu nemilosrdnu borbu da spasi plantažu Tara usred američkog Građanskog rata i njenu burnu, strastvenu i ciničnu vezu sa Retom Batlerom. Pokušavala sam im objasniti da knjiga od preko hiljadu stranica nije dosadna. Naprotiv! Uzbudljiva je, drži te napetim i vuče da okrećeš list za listom sve do samog kraja.
“Stotine strana, stotine strana...“, ponavljali su moji studenti horski, poput papagaja, odmahujući glavama i jasno mi dajući do znanja da će ta divna, debela knjiga ostati nepročitanja – barem za sada.
I tako, preko američkog juga, dođosmo i do francuskog romantizma i Viktora Igoa.
Jeste li čitali nešto od Viktora Igoa?“, upitah s nadom u glasu. Muk. Ne, nisu.
„Jeste li čuli za knjigu Les Misérables, koja se i u engleskom prevodu često objavljuje pod tim originalnim, francuskim nazivom?“
Opet odmahivanje glavama.
„Je li moguće da niste čuli za ovu knjigu?! Mislim da je kod nas prevedena kao Jadnici... Jeste!“ – sinu mi odjednom – „Sjećam se da sam vidjela taj prevod u jednoj od naših knjižara. Obavezno je pročitajte!“
U tom trenutku, iz klupa se začu ono čuveno, pragmatično studentsko pitanje: „A koliko ima strana?
“Dragi moji, kao studenti anglistike i budući profesori engleskog jezika, takva pitanja ne biste smjeli da postavljate, a iskreno, tačan broj ni sama ne znam“, odgovorih im. „Možda jedno osam stotina“, lupih po sjećanju, što njih opet baci u kolektivni očaj.
Tek kasnije vidjeh da knjiga broji preko 1400 stranica! Mogu samo zamisliti kakav bi tek šok nastao da sam im rekla istinu.
„Ali film!“, nastavih ja da spašavam stvar, „Film je tek remek-djelo! Pogledajte mjuzikl, Hju Džekmen (Hugh Jackman) i Rasel Krou (Russell Crowe) prosto briljiraju u glavnim ulogama. To ne smijete propustiti!“
U tom trenu zvono označi kraj časa i studenti, u onom svom prepoznatljivom, mladalačkom naletu, nagrnuše ka izlazu. Dok su izlazili, poželjeh da ih još jednom, onako profesorski i sa puno entuzijazma, podsjetim da pročitaju Igoovo remek-djelo, pa glasno doviknuh za njima:
„Jadnici! Čitajte! Čitajte „Jadnici“!“
Iste sekunde, dok je eho moje rečenice još lebdio u vazduhu, shvatih šta sam rekla.
Panično dodadoh: „Nisam mislila na vas! Mislila sam na knjigu – „Jadnici“!“
Ali, bilo je prekasno. Gromoglasan, zarazan smijeh već je odzvanjao hodnikom fakulteta.
Ova situacija me je slatko nasmijala a bome i natjerala na razmišljanje o jeziku.
Valja dobro obratiti pažnju na red i izbor riječi, ali i na pauze. Jer, velika je razlika između: „Čitajte roman 'Jadnici'!“ i „Čitajte roman, jadnici!“.
Tekst napisala:
Vedrana Vodopivec, nastavnik jezika na Univerzitetu Singidunum
