Kaldrmisane, maglovite i mokre ulice Edinburga kriju mnoge mitove i priče, a jedna od najlepših je priča koja prevazilazi vreme i kulture, priča o najvernijem psu u Škotskoj, priča o Bobiju. Ovaj sićušni skaj terijer imao je sredinom devetnaestog veka veliku ulogu: bio je verni pratilac i prijatelj Džona Greja, policajca i čuvara groblja. Koračali su u ritmu grada, rame uz šapu, dok se sudbina nije okrutno poigrala sa njima i Džon Grej je preminuo od tuberkuloze. Sahranjen je u starom delu grada, na groblju Grayfriars Kirkyard, a neutešni Bobi je 14 godina kiše, tišine i čekanja proveo uz grob svog gospodara. Pokušali su stanovnici Edinburga da ga pomere, da ga sklone i udome, ali bezuspešno, Bobi se verno vraćao svom vlasniku. Dirnuti i očarani ovakvom tihom postojanošću, ljudi su ga hranili, čuvali i divili mu se.
Godina 1867 donosi prvu veliku i opasnu prekretnicu u Bobijevom životu. Naime, tada je u Edinburgu izglasan zakon kojim se propisivalo da svaki pas na ulici mora imati vlasnika i uredno plaćenu dozvolu, u suprotnom biva uklonjen – najčešće zauvek. Bobi jeste imao vlasnika, ali on je već godinama počivao pod hladnom zemljom, i najednom je delovalo da će mu se Bobi tamo i priključiti. Zajednica koja ga je hranila, grejala i štitila nije mogla da ga pusti i pisali su peticije, pokušavajući da ga sačuvaju od okrutne sudbine. Ser Vilijam Čejmbers, tadašnji lord provost (gradonačelnik) Edinburga, oduševljen pričom o tolikoj ljubavi, rešio je da lično plati Bobijevu dozvolu i obezbedi mu zakonski status. Tako je Bobi postao pas pod zaštitom grada sa sopstvenom pločicom i pravom da ostane uz svog voljenog gospodara.
Bobi je umro 1872. godine i, iako po pravilima nije smeo biti sahranjen na crkvenom groblju, napravljen je izuzetak. Njegov grob se nalazi nedaleko od vlasnikovog, označen spomen pločom.
U Bobijevu čast, 1873. godine podignut je mali spomenik – bronzana statua koja prikazuje vernog psa kako sedi, a ispod nje je fontana. Nalazi se odmah ispred ulaza u groblje Greyfriars i postala je jedna od najposećenijih atrakcija u Edinburgu. Posetioci širom sveta dolaze da dodirnu njegov nos za sreću (iako se to danas obeshrabruje zbog oštećenja bronze) i da odaju poštovanje priči o večitoj ljubavi i lojalnosti.
Ta dirljiva priča je inspirisala mnoga književna, umetnička i kulturna dela. Njena emotivna dubina koristi se u obrazovanju dece o temama gubitka i vernosti, a u jeziku ostaje odjek te tuge jer u škotskom dijalektu izraz as sick as a dog se koristi ne samo za fizičku bol ili neku bolest, već i za duševnu bol.
Autor:
Ana Tripković
Nastavnik engleskog jezika na studijskim programima na Univerzitetu Singidunum