Postoje putovanja s kojih se ne vraćamo isti. Sa takvih putovanja ne nosimo samo kofere i fotografije, već priče i uspomene na ljude čiji nas životi, sasvim neočekivano, dotaknu. Jedno takvo iskustvo dočekalo me je u North Bayu, mirnom kanadskom gradiću sjeverno od Toronta, gdje sam provela mjesec dana na doktorskim studijama. Među kolegama posebno mi je pažnju privukla jedna žena – pripadnica autohtonog naroda čiji su preci, vijekovima prije dolaska kolonizatora, živjeli na toj zemlji.

Dok smo razgovarale o našim istraživačkim temama, izgovorila je nešto što mi se duboko urezalo u pamćenje:

„Ovdje sam zbog svog naroda. Zbog svih onih koji su kroz vijekove kolonizacije izgubili previše… koji su patili, stradali i neprestano se borili da sačuvaju svoj identitet, kulturu i jezik.“

Slušajući je osjećala sam kako nas povezuje ista nevidljiva nit. 

Koliko je samo i moj narod kroz istoriju propatio, pomislila sam. 

Imale smo različite korijene, govorile različitim jezicima i dolazile iz potpuno različitih krajeva svijeta, ali smo, nekako, razumjele istu bol.

„Najviše me boli što smo izgubili jezik“, nastavila je tiho. „Desetine jezika kojima su govorili naši preci danas više ne postoje. A, znaš, kada izgubiš jezik, izgubiš sebe. Mi smo oduvijek učili kroz priče. Stariji su ih prenosili mlađima, sa koljena na koljeno. Tako se čuvalo sjećanje na naše pretke, učilo o životu i prenosilo ono najvrjednije što smo imali.“

Kada me je upitala znam li za njihov powwow festival, pred očima su mi se odmah ukazale slike raskošnih narodnih nošnji, šarenog perja, školjki i ritmičnog plesa – tradicije koja slavi život i zajednicu.

„Naravno da znam“, odgovorila sam joj. „A znaš li ti kako se slavi kod nas u Bosni?“

I onda sam joj, sa puno ponosa i žara, otvorila vrata svog zavičaja. Ispričala sam joj priču o teferičima – narodnim saborima na kojima se trgovalo, pjevalo, igralo i ašikovalo. Sve ono što sam kao dijete slušala od svoje bake sada sam prenosila njoj, svojoj novoj prijateljici iz Kanade. Bila je to žena koju sam tek upoznala, a čija me je ljubav prema svom narodu, tradiciji i vrijednostima već duboko dirnula.

Pričala sam joj o bakinom rodnom selu Brgulama, koje sam kao dijete posjećivala zajedno s njom. I danas se sjećam kako koračamo kroz gustu šumu, a baka me drži za ruku i strpljivo odgovara na sva moja dječija pitanja.

„Bako, koliko je visoko ovo drvo?“

„Mogu li se popeti na njega?“

„Mogu li dodirnuti nebo?“

Moja drugarica iz Kanade pažljivo me je slušala, a onda se i sama počela prisjećati svog djetinjstva, porodice i ljudi koji su oblikovali njen život. U tom trenutku pomislila sam kako smo, bez obzira na to odakle dolazimo, svi pomalo isti kada govorimo o onome što volimo i čuvamo u sebi.

Rekla sam joj:

„E, draga moja, bogatstvo se, kao što vidiš, ne nosi ni u torbama ni u novčanicima. Ono se nosi u srcu i u sjećanjima – u uspomenama na drage ljude i običaje koji ne umiru sve dok ima nas da ih prepričavamo.“ 

Složila se i nasmiješila.

A onda je došao i dan rastanka.

„Znaš, krajem avgusta idem na naš powwow“, rekla mi je ozarena.

„A ja se vraćam svom zavičaju“, odgovorila sam joj. „Čeka me dug put – deset sati leta do Beograda, pa još pola dana vožnje do Sarajeva. Umorim se i od same pomisli na putovanje, ali to je put do mog brdovitog kraja.“ 

Zagrlile smo se i poželjele jedna drugoj sretan put.

Dok je ona odlazila svojim svečanostima pod širokim kanadskim nebom, ja sam krenula nazad – prema brdovitoj Bosni.

Ko zna kuda će me put odvesti ovog ljeta. Možda mi se baš ove godine osmjehne sreća pa, prolazeći preko Romanije prema Sarajevu, naiđem na neki teferič i ugledam djevojke i momke, odjevene u narodne nošnje, kako igraju kolo. Ako se to desi, neću odoljeti. Zaigrat ću s njima. I možda baš tu, u tom koraku, pjesmi i veselju, osjetit ću onu pravu ljepotu zajedništva i tradicije o kojoj mi je baka s toliko ljubavi pričala.


Tekst napisala:

Vedrana Vodopivec, nastavnik jezika na Univerzitetu Singidunum