Učionica 21. vijeka
Često razmišljam o jednom jednostavnom, a opet beskrajno teškom pitanju: kako prenijeti priču, emociju, pjesmu, onu malu iskru koja i najtvrđa srca zna zaustaviti, omekšati i natjerati da slušaju? Mnogi se bave ovim pitanjem: nastavnici, metodičari, autori kurikuluma, pa čak i oni koji nikada nisu kročili u učionicu. Svi nude neka rješenja, a zapravo niko nema pravi odgovor. Jedni tvrde da se jezik najbolje uči kroz pjesmu i priču, drugi se drže tradicionalnih metoda kao da je kreda sveta relikvija, a treći bi, da mogu, vratili prut u učionice, mada o tome javno ne govore.
Danas, kad nam se vještačka inteligencija uplela u svaki aspekt obrazovanja, pitanje multimodalnosti zvuči glasnije nego ikad: da li ovaj kolaž slike, zvuka i pokreta zaista približava znanje učenicima? Uspijevamo li ih zainteresovati za čitanje poezije, recimo? Koliku ulogu igraju knjige i digitalna tehnologija a koliku mi, nastavnici, u cijeloj priči?
Moja baka je govorila: „Dijete, mi ni knjige nismo imali, a i te što bi se našle bile su crno-bijele, bez ijedne slike.“ A danas? Danas nam je na dohvat ruke čitav svijet boja, zvukova i animacija. Naša učionica mala je radionica u kojoj je moguće učiti svim čulima pa se pitam učimo li i čitamo li više i brže nego što su to radili naši djedovi i bake. Možda ne, ali sigurno učimo drugačije.
Pjesmom i igrom do napisane riječi
Obožavam sevdalinke. Nedavno sam u svojoj potrazi za lijepim izvedbama sevdalinki naišla na YouTube kanal Mehana Sevdah. Neki dosjetljivi momak, očito zaljubljenik u poeziju, sevdalinku i tehnologiju, ukrstio je svoju maštu i vještine sa digitalnom tehnologijom i na jedan neobičan način približio pjesme naših velikih pjesnika široj publici.
Zahvaljujući njemu, danas na YouTube kanalu, uz zvuke harmonike, možemo slušati stihove Alekse Šantića, Vladislava Petkovića Disa, Jovana Jovanovića Zmaja, Milana Rakića, Muse Ćazima Ćatića, Osmana Đikića, Mite Popovića, Jelene Dimitrijević i drugih. Čitam komentare na njegovom kanalu i ne mogu se suzdržati od smijeha. Neko ko nikada nije pročitao „Goro moja“ ili „U đul bašći“, po prvi put sluša stihove poznatog pjesnika i čudi se kako do sada nije čuo ovaj lijepi sevdah – tu umilnu ljepotu ženskog glasa koja pjeva stihove, osvaja srce i budi najljepša sjećanja na mladost. „Ko je ova ljepotica što ovako umilno pjeva?“, pitaju ljudi u rubrici za komentare. „Ovo vam je AI“, odgovara maštoviti kreator. „E svaka ti čast! Živa i zdrava bila, ej aj, i dugo nas ovako uveseljavala“, odgovaraju oni.
Najmlađi odavno ovako uče
Djeca na Zapadu odavno uče prva slova kroz igru i pjesmu. Nema više dosadnog „A je A.“ Danas je to pjesmica, pokret, zvuk: „A-a-aeroplane“, „S-S-Sun“. Djeca skaču, pjevaju, imitiraju i tapšu ručicama upijajući glasove i nove riječi nevjerovatnom brzinom. Zašto? Pa zato što muzika radi pola posla: podstiče pamćenje, budi emociju i pretvara slova u nešto živo, toplo i lako razumljivo.
Ko onda ima pravo reći da se Šantić, Zmaj ili Dis ne mogu učiti i pjevati uz harmoniku? Ako se djeca uče jeziku uz pjesmu, sliku i pokret, zašto bismo odraslima uskratili isto?
Da li je interpretacija važna? Koliko je učitelj odgovoran za učenje a koliko učenik?
Da bih uspavala svoje troje djece, mnoge sam večeri provela pričajući priče i čitajući dječije knjige. Tokom posljednjih petnaest godina, koliko već obavljam ovaj posao, usavršila sam svoj mali ritual: kada sam raspoložena za igru, priču i pitanja, čitam izražajno, svaki lik tumačim srcem, oživljavam ga različitim glasovima, mijenjam tempo i jačinu glasa i igram se riječima i emocijama. Radim to jer volim da animiram svoju djecu a usput im pomažem da razvijaju svoju ljubav prema knjizi.
A kada želim što prije da ih uspavam, primjenjujem ono što tinejdžeri danas nazivaju „smaranjem“. Vješto i s lakoćom preuzimam ulogu čitača-smarača, čitam monotono, sporo i bezizražajno, glasom i tempom koji ubija svaku pažnju i želju za slušanjem, a najmlađe - a bome i starije, ako se ko nađe u blizini - baca u san kao u komu.
Ovaj moj višegodišnji mali eksperiment zapravo je lično istraživanje sprovedeno na vrlo malom uzorku, ali jasno pokazuje da je interpretacija ključna. Način na koji pričamo, kako prenosimo znanje drugima, oblikuje iskustvo slušaoca i snažno utiče na njegovo učenje i zainteresovanost.
Ko ima pravo na interpretaciju teksta?
Odgovor je – svi. Svaka napisana riječ, kada se oslobodi iz ruku pisca, odlazi u svijet i započinje vlastiti život, jer postaje predmet svačije interpretacije. Možemo protestovati, braniti „izvornost“, dizati obrve i ljutiti se, ali istina je da svaka priča, svaki stih, bira svoj put. Multimodalnost otvara vrata učenja kroz slike, pokret, zvuk i emociju, i upravo zbog toga podržavam inicijativu maštovitih ljudi da na različite načine, koristeći razne tehnike i digitalne tehnologije, približe kvalitetne i možda davno zaboravljene tekstove novim generacijama. Višesenzorno iskustvo omogućava da se sadržaj približi onima koji bi u klasičnoj učionici ili pred običnim papirima možda ostali ravnodušni prema poeziji ovakve vrste.
Zaključak
Na kraju, bilo bi zanimljivo sprovesti istraživanje i otkriti:
– pamti li publika više muziku ili riječi,
– približava li ovakav pristup sadržaj ljudima,
– otvara li mladima vrata da se na kreativan način upoznaju sa klasičnom literaturom?
Dok neko zvanično ne odgovori na ova pitanja, meni je savršeno jasno da jedan ovakav multimodalni pristup učenju na zanimljiv način uvodi mlade u svijet tradicije, muzike i klasične književnosti. Vjerujem da ćemo, ako budemo znali da koristimo digitalnu tehnologiju, slikom, zvukom, emocijom i sopstvenom maštom doprijeti i do najnezainteresovanijih učenika. I dok vi, skeptični i sumnjičavi, odmahujete glavom na ova moja zapažanja i govorite: „To je nemoguće, to je nespojivo“, ja pjevušim stihove naših velikih pjesnika i uzivam u zvucima sevdaha. I to nije sve. Zatvaram oči i već u najskorijoj budućnosti vidim jednu veselu staricu na svadbi svog unuka kako diže zdravicu i dovikuje muzičarima: „A sad, za babu - Dis i Prvi Susret! Ajmo, momci, da i baba zapjeva!“
Dragi čitaoci, srećni vam praznici! Od srca vam želim da ih dočekate u zdravlju, sa svojim najdražima i uz omiljenu muziku.
Tekst napisala:
Vedrana Vodopivec, nastavnik jezika na Univerzitetu Singidunum
