Jezikom spajamo nespojivo. Pretvaramo bol u smijeh, dosadnu svakodnevicu u zanimljivu priču, neprijatnu situaciju u šaljivu anegdotu. Ponekad nam je za to potrebno vrlo malo - 1 čaša jakih emocija, 2 kašike dobre volje i prstohvat humora.
Kao neko ko uglavnom piše za djecu, ne mogu da zamislim pisanje bez humora. Humor je moja čarolija koja se provlači između redova, u pauzama između riječi, u onome što kažem i što prećutim. U svojim pjesmama i pričama trudim se da svijet sagledam očima djeteta - iskrenim i bistrim pogledom koji ne poznaje laž ni uljepšavanje. Junaci mojih pjesama i priča su djeca, a ona govore onako kako vide - jednostavno, direktno i bez ustručavanja. Upravo ta njihova iskrenost često je protkana humorom koji razbija sve tenzije i približava knjigu čitaocu.
A kako drugačije do mladih čitalaca nego osmijehom? Dok ih posmatram, uvijek me iznova oduševi s koliko lakoće, znatiželje i urođene vedrine najmlađi otkrivaju svijet oko sebe. Zato i dječja literatura nikako ne smije biti samo poučna - ona mora biti i zabavna i interaktivna. Kroz smijeh i igru djeca ulaze u svijet knjiga a svako takvo čarobno iskustvo polako gradi i njihovu ljubav prema čitanju.
I mi, odrasli, često koristimo humor kako bismo opisali naša neprijatna iskustva. Mark Tven je pisao kako humor često proističe iz teških i bolnih trenutaka, jer nam smijeh pomaže da ih lakše prihvatimo i prevaziđemo. Naravno, postoje i one životne situacije kojima je teško pristupiti s osmijehom - barem ne odmah.
Od suza do smijeha - skroz autobiografski i bez uljepšavanja
Pamtim dan kada je iz škole stiglo pismo da su se među djecom pojavile vaške. (Danas se često pitam: da li su možda i te vaške, u svojoj školi, istoga dana dobile pismo u kojem im je saopšteno da su se među njima pojavila djeca?!) Ti nepozvani gosti dočekani su u našoj kući krokodilskim suzama a svega desetak dana kasnije ispraćeni su smijehom i šalom.
Negdje u pauzi između češljanja, četkanja, pranja, ribanja i plakanja nastala je i ova moja šaljiva pjesma:
Žurka u mojoj kosi
Rođendan se slavi
sad na mojoj glavi.
Sve se dlake tresu
od vaški u plesu.
Češljem kao sabljom
mašem na sve strane -
tjeram vaške što su
došle nepozvane.
Lavandinim uljem
mažem se po glavi,
da rastjeram društvo
što u kosi slavi.
Al’ sve mi se čini
da te vašje bande
vole da se mažu
uljem od lavande!
Glavu trljam, perem
Kosa mi se sija
Al’ vaškama ovim mojim
Izgleda da i to prija!
(Vedrana)
I tako je, kao mali podsjetnik da kroz humor učimo i pronalazimo nadu čak i u najtežim trenucima, nastala i ova pjesma. Zahvaljujući jeziku, kojim spajamo nespojivo, pružila se kao most između suza i smijeha i zauvijek našla mjesto u mojoj zbirci pjesama.
Zato pišem. Često pišem. A vrijeme - taj tihi, strpljivi učitelj i slikar - svakoj mojoj priči i pjesmi doda novu nijansu, pa se i nezgode minulih dana pretvaraju u vedre i šarolike anegdote koje se i danas rado prepričavaju!
Tekst napisala:
Vedrana Vodopivec, nastavnik engleskog jezika na Univerzitetu Singidunum
