Duša je riječ koju ne prevodim
Šta bismo mi bez jezika – bez mora divnih, slikovitih riječi kojima izražavamo najtananija osjećanja? Jezik nije samo sredstvo komunikacije. On je naš identitet. Ko smo mi kada govorimo tuđim jezikom? Ko postajemo kada nam nedostaje prava riječ da iskažemo ono što osjećamo?
Hermeneutički pristup jeziku polazi od toga da značenje riječi ne postoji bez ličnog iskustva. Drugim riječima, ja sam ono što osjećam i pamtim, a svijet gledam kroz prizmu svojih ličnih iskustava.
Riječ živi kroz sjećanje, dijalog i emociju. Duša je za mene više od riječi – to je metafora ljubavi, brige i nježnosti. Ona je slika, zvuk, uspomena. U njoj čujem glas svoje bake i vidim nasmijana lica svojih kćeri. Mogu li emocije, koje nosi jedna ovakva riječ, preživjeti prevod?
U stihovima Jovana Jovanovića Zmaja prepoznajemo jednu istinu: riječ je vapaj srca i pokušaj da emociju pretočimo u glas.
Kaži mi, kaži,
Kako da te zovem
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam,
Hoću li reći:
„Diko“, ili „snago“
Ili ću „lane“
Ili „moje blago“
Hoću li „dušo“
Ili „moje drago“
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam!
— Jovan Jovanović Zmaj
Šta je onda jezik? On je više od gramatike i pravopisa. Jezik je iskustvo. Riječ je lična metafora kroz koju tumačimo sve što nas okružuje.
O moći riječi pisao je i naš dragi Meša Selimović u svom romanu Tvrđava:
„Neophodna [je] tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi.“— Meša Selimović, Tvrđava
Riječ, dakle, nije samo zvuk. Ona je most između osjećanja i izraza. Svaka riječ postaje živa onda kada je izgovorimo. Izgovorena riječ je oslobađajuća za govornika. Ona mijenja i onog koji govori i onog koji sluša.
Postoje riječi koje ne možemo prevesti. Soul i duša nisu isto. Soul ne nosi istu emocionalnu težinu kao riječ duša. Duša opisuje ono neizrecivo: unutrašnje stanje, bol, ljubav, sjećanje. Ona živi u srcu naroda u čijem jeziku i kulturi je duboko ukorijenjena. Ona je topla, blaga, jaka i kočoperna - i ne da se prevesti. I možda baš u toj svojoj jedinstvenosti i tvrdoglavosti ona čuva ono najvažnije: sjećanje, trenutak i naš identitet.
Tekst napisala:
Vedrana Vodopivec, nastavnik engleskog jezika na Univerzitetu Singidunum
